Kreposnik i krepka juha

LJudi se često priklanjaju „filozofskim rasprama“ po načelu: što je bilo prije – jaje ili kokoš? Nerijetko je to jalova vrtnja poput one kada pas lovi svoj rep, pa u tome ne možeš uhvatiti ni glavu ni rep, jer nema ni početka ni kraja. No u mojem naslovu te dvojbe nema – krepka juha (ili bilo što krepko) dolazi prije kreposnika. On je mnogo noviji derivat. Naravno, pojmovi krepak i krepostan jesu u srodstvu, no nije teško ustanoviti redoslijed kako koji stupa na lingvističku scenu. Krepak je sa svim svojim izvedenicama bio brži.

U početku, dakle, bijaše krepak. Zapravo prasl. *krĕpъ, krĕpъkъ, što znači tvrd, čvrst, postojan, moćan, silan. Glagol koji će koga učiniti krepkim jest krijepiti, okrijepiti, dakle činiti da tko ili što bude krepak, jak; jačati, snažiti, utvrđivati. Zapamtite potonji glagol (utvrđivati), trebat će nam za kraj! Krijepiti znači i bodriti, hrabriti, sokoliti koga. Kao povratni glagol, krijepiti se, znači uzdati se, jačati se, hrabriti se. Postoje i sredstva za krijepljenje. To su krepila. Naravno da na razini fizičkoga to može učiniti i krepka juha, koja se i priređuje mahom za bolesnika da mu vrati snagu, da ga krijepi (i dušu mu i tijelo), da on opet bude krepak, tj. živahan, čvrst, jak. Okrepa kadšto može biti i zalogaj na brzinu (iz prve ruke znam kako je to kad čovjeku naglo padne šećer u krvi, pa mora smjesta nešto pojesti – najbolje čokoladu, nešto slatko, jer najbrže djeluje), pa su Slovenci napravili zgodnu kovanicu za mjesto takve „prve zalogajne pomoći“, okrepčevalnicu. U njoj očekujemo da nam obrok u prvom redu vrati tjelesnu snagu, krepčinu ili krepkost. Krepkost je u prvom redu tjelesna snaga, jačina, ali i snaga, jakost općenito. Pazite, krepkost još uvijek nije krepost, premda se i njoj ubrzano približavamo.

Zanimljiva je poveznica i sa prasl. *krĕpsati, činiti krepkim, zdravim, jer je odatle i krijes, koji se pali o jačanju novoga sunca, čime se simbolično priziva početak novoga (zdravog i jakog) razdoblja u godini kada sve treba izniknuti i donijeti čvrst i obilan plod. Poznati su ivanjski kresovi, koji se pale o blagdanu sv. Ivana Krstitelja, na Ivanje, 24. lipnja. Tako i krijes, kao i tolike druge pojave u kojima se dodiruju poganstvo i kršćanstvo, povezuje pretkršćanske kultne običaje s kršćanskima. Nije ni izdaleka jedini takav običaj.

U carističkoj Rusiji postojalo je kreposno pravo, koje zacijelo nije baš odisalo velikom krepošću. Prije bi se reklo da je bilo vrlo udaljeno od svih kreposti. Bilo je to povijesno feudalno pravo zemljoposjednika da samovoljno raspolažu osobom, radom i imovinom seljaka koji su živjeli na njihovoj zemlji. Nedavno sam gledala vrlo zanimljiv i nagrađivan rumunjski film Aferim! (Bravo!, redatelj Radu Jude), iz kojega se vidi da ta pojava nije bila samo srednjovjekovna nego opisuje takve adete još i u prvoj polovici 19. stoljeća. Kreposno je pravo u Rusiji ukinuto otprilike prije 155 godina (2011. obilježavala se 150-godišnjica njegova ukidanja), no ta odluka očito nije odmah doprla i do onih zabačenijih zakutaka zemlje.

Lako je razumljivo da će se nešto što je krepko, čvrsto, jako i postojano preslikati i na moralno polje, a to će pokrivati imenice krepost, kreposnik / kreposnica i pridjev krepostan. Dakako, kreposti predstavljaju vrline (lat. virtutes), a mane (lat. vitia) slabosti i poroke u toj neprekidnoj borbi za čovjekovu dušu. Taj duhovni boj dobra i zla postao je i opći pojam i zove se psihomahija, po spjevu Psychomachia španjolskoga pjesnika Prudencija (oko 405. godine). U kršćanstvu razlikuju se četiri stožerne ili kardinalne kreposti (razboritost, jakost, pravednost, umjerenost) i tri teološke (vjera, ufanje, ljubav). Svaka vrlina ima i svoju pandansku manu, pa je tako razboritosti suprotstavljena ludost, pravednosti nepravednost, jakosti nepostojanost, a umjerenosti bludnost. Vjeri je opreka idolopoklonstvo, ufanju (nadi) očaj, a ljubavi pohlepa. Ikonografija te dobro znane srednjovjekovne dihotomije osobito je cvala u kasnom srednjem vijeku, a sami likovni prikazi bili su – kao i freske na zidovima – škola za puk i propisi kako valja kreposno i ćudoredno živjeti i čuvati se od grijeha. Naravno da mane prati i poznati bestijarij (svinja, žaba, zmija itd.), jer znalo se što koja životinja simbolizira, pa je tom pojmu i pridodana.

A sad nešto iz književnosti. Jasno je da će upravo krepost u moralizatorskoj i/ili sentimentalnoj književnosti biti vrlo česta. Sjećam se da su mi se dvije kolegice na fakultetu (Komparativna) s kojima sam neko vrijeme učila podsmjehivale što sam čitala i takva djela kao što je npr. Pamela ili nagrađena krepost engleskoga književnika Samuela Richardsona (1689–1761), a na pikarski roman Gil Blas u tri knjige njegova suvremenika Alain-Rénéa Lesagea već bi mi se i otvoreno smijale u lice (no kozmička pravda kadšto i proradi: one nikad nisu diplomirale). Tu sam rastegnutu krepost već odavno zaboravila, kao i Clarisu ili povijest mlade dame, Richardsonovo najbolje djelo, no zato su mi Mažuranićevi stihovi u kojima se spominje krepost često i na umu i na drumu: Videć aga krepost taku / Zazebe ga na dnu srca / Ko ledenijem ratom leden / Šiljak dušu da mu dirnu (Smrt Smail-age Čengića, Agovanje). A krepost je u ovom slučaju bila hrabrost, jakost, ustrajnost i postojanost zarobljenika kršćana (ovdje Crnogoraca) koji su stoički trpjeli teške muke svojih turskih krvnika (i kolac, i konopac, i palu).

Sjećate li se da sam vas uz glagol krijepiti zamolila da zapamtite i značenje utvrđivati? Sad ću vam otkriti zašto. Zato što u ruskom jeziku krepost znači tvrđava.

P. S. U prošlom broju Vijenca zarolalo se u tekst jedno suvišno r. Nije Strahanov nego Stahanov.